Podno grijanje je vrsta panelnog grijanja kod kojeg ulogu grijača u prostoriji preuzima pod. Sam pod kao grijač sastoji se od dva osnovna elementa; cijevi položenih u obliku grijućih serpentina ili puža, kroz koje cirkulira toplotni fluid, te betona (estriha) s kojim su cijevi zalivene. Toplina se sa cijevi direktno prenosi na podnu konstrukciju sa koje se odaje prostoriji. Razvoj suvremenog podnog grijanja počeo je tridesetih godina prošlog stoljeća u Francuskoj. Međutim, kako projektanti i izvođači, tako su i korisnici sa nepovjerenjem prihvatili čelične cijevi, plašeći se korozije. Za vrijeme drugog svjetskog rata, pokazalo se da je strah bio neopravdan, jer su na srušenim zgradama, ugrađene cijevi podnog grijanja bile besprijekorne. Pored toga polaganje i montaža cijevi zahtijevale su prilično stručnosti, tako da je podno grijanje kao sistem zaostajalo u razvoju. Tek zadnjih tridesetak godina, ovaj sistem doživljava svoj procvat, zahvaljujući prije svega umjetnim materijalima za proizvodnju cijevi koje u usporedbi sa čeličnima imaju niz prednosti. Današnji proizvođači cijevi podnog grijanja koriste polietilen, kao materijal koji uz svoja fizikalna svojstva, te niskotemperaturni režim rada ima velike mogućnosti za štednju i racionalno korištenje svih vidova toplinske energije.
Intenzivnijoj primjeni podnog grijanja, pridonosi i sve ozbiljniji odnos prema toplinskoj izolaciji samih objekata, koje je sada moguće grijati samom površinom poda, bez dodatnih radijatora. Na dalje bi bilo bitno istaknuti da je podnim grijanjem moguće ostvariti gotovo idealan raspored temperature po visini prostora ( tople noge, hladna glava ). Iz prethodnoga slijedi da je i uz temperaturu od 18o C u visini glave moguć osjećaj ugode, za razliku od ostalih sistema grijanja. Samim tim se ostvaruju i znatne uštede jer nije potrebno ispunjavati cijeli volumen prostora toplim zrakom, a znamo da svaki stupanj preko potrebne temperature nosi nekoliko postotaka veću potrošnju, pa na kraju imamo uštedu od 20-30% u odnosu na radijatorsko grijanje.
Kako je režim podnog grijanja niskotemperaturni, odnosno temperatura medija u sistemu ne prelazi 55 o C, što nam omogućava široku lepezu izvora topline uz maksimalne uštede. U posljednje vrijeme gledajući sa aspekta ekonomičnosti, osim plinskih uređaja sve više se koriste dizalice topline, popularni «chileeri» koji osim korištenja u režimu grijanja mogu se koristiti i kao rashladnici, te tada dobivamo i podno hlađenje. Važno je za napomenuti da je kod dizalica topline omjer uložene i dobivene energije 1 : 3 što nam je posebno značajno u blagoj klimi poput naše gdje dizalice topline mogu cijelu zimu efikasno vršiti svoju funkciju. Pravilnim dimenzioniranjem i korištenjem uređaja moguće je smanjiti potrošnju energenta.
